Morska repa: stara 2,000 godina
Divlje morske repe duž Mediterana jele su se prije vremena starih Grka, ali nije zabilježeno da ih je jela nijedna prethodna civilizacija. Nalaze se na Mediteranu i Britanskim ostrvima. Narastu do 2 metra i višegodišnje su biljke.
Morska repa ima mali žuti korijen koji je jestiv, ali su joj listovi korisniji. Nasuprot tome, današnja vrlo selektivno uzgojena ljubičasta cvekla u trgovinama cijenjena je zbog svog ogromnog korijena. Njihovo pripitomljavanje i uzgoj doveli su do razvoja blitva, špinat, cvekla i šećerna repa.
Danas se listovi morske repe jedu ili kuvani ili sirovi. Zbog njihovog kuhanog izgleda nazivaju se i divlji spanać.
Morska repa je održiv izbor hrane ako se bere odgovorno i nije u opasnosti od izumiranja. Najbolje ih je jesti od septembra do aprila jer tokom ljeta zagorče. Takođe, u Velikoj Britaniji izbegavajte da jedete morsku repu u januaru i februaru jer ona nema odličan ukus!
Repa: 4,523 godine stara
Repa se uzgajala prije najmanje 4,523 godine u Evropi, iako su njene divlje repe jele mnogo ranije od toga. Najvjerovatnije su sa istoka Azija.
U južnoevropskim zemljama, izdanci, listovi i gomolji biljaka repe. S druge strane, azijske, istočne i sjevernoevropske zemlje jedu samo gomolje.
Senf: star 5,000 godina
Biljke gorušice su pripitomljene prije 5,000 godina nakon što su se uobičajeno hranile. Biljke divlje gorušice izgledaju relativno slično onome što se danas uzgaja, iako domaće biljke imaju mnogo veće listove. Zahvaljujući selektivnom uzgoju, nekadašnje biljke divlje gorušice dale su povod za brokulu, kupus, kelj, kelerabu i prokulice.
Grašak: star 6,823 godine
Divlji grašak koji je bio pripitomljen još uvijek se nalazi na Mediteranu i Bliskom istoku. Postoje arheološki dokazi iz Starog Egipta, stari preko 6,800 godina, koji pokazuju da je postojao uzgoj graška.
Ubrzo nakon toga pronađeni su dokazi o postojanju povrća u zemlji Gruzije. Grašak je takođe stigao u Pakistan i Indiju do 2000. godine p.n.e.
Bundeva: stara 7,500 godina
Vjeruje se da su prve bundeve postojale negdje u Centralnoj Americi i da su pripitomljene prije oko 7,500 godina. Najstarije poznate pripitomljene sjemenke bundeve potiču iz gorja Oaxaca u Meksiko. Dok bundeve su tehnički voće, gotovo uvijek se smatraju povrćem u trgovinama, pa smo ih uvrstili na našu listu najstarijeg povrća.
Bundeve su bile odličan usev za stanovnike Severne Amerike jer su bile izdržljive i lako se čuvale u hladnim klimatskim uslovima. Korišteni su u receptima od strane evropskih Amerikanaca do sredine 1600-ih.
U nekom trenutku tokom 1800-ih, slatke poslastice od bundeve poput pita od bundeve postale su popularne. Vjerovatno su evoluirali iz ranijih poslastica poput pečenih bundeva punjenih mlijekom s aromom đumbira.
Krompir: star 8,000 godina
Ljudi su jeli škrobne gomolje do 170,000 godina, prema dokazima pronađenim u planinama Lembobo u Južnoj Africi. Ovi gomolji su imali bijelu unutrašnjost i rasli su u velikim rasponima.
Najvjerovatnije su se koristile kao cjelogodišnji izvor hrane. Ostaci unutra Južna Afrika pokazuju da su ljudi kuhali hranu da bi je učinili jestivom prije stotina hiljada godina. Ovi drevni gomolji bili su iz porodice Hypoxis.
Zadržani srodnik najranijih gomolja je cvjetnica po imenu afrički krompir koji se danas koristi kao ljekovita biljka. Hypoxis angustifolia, još jedan srodnik ovih drevnih gomolja, danas se nalazi.
Ovi drevni gomolji i porodica Hypoxis su daleko od modernog krompira. Međutim, njihov značaj u razumijevanju dinamike čovjeka i biljke koja je dovela do krompira ne može se zanemariti.
Međutim, prava evolucija modernog krompira nije se dogodila sve do prije otprilike 8,000 godina u Južnoj Americi. Jezero Titicaca u Andama najvjerovatnije je imalo prvu poljoprivredu zasnovanu na krompiru.
Bila je to široko rasprostranjena praksa zabilježena u evropskoj istoriji u kojoj su se puni obroci sastojali od hljeba uparen s pasuljem poput sočiva. Krompir je bio omiljen zbog svoje sposobnosti da zasiti ljude i zbog lakog uzgoja.
Zato je uvođenje krompira u kolonijalnu Evropu revolucionisalo globalnu ishranu. Evropljani nisu probali svoj prvi krompir sve do 1500-ih. Odatle je krompir usvojen širom sveta i danas je četvrti po važnosti globalni usev.
Kukuruz: star 10,000 godina
Kukuruz je razvijen iz biljke koji još uvek postoji pod nazivom teosinte. Teosinte je divlja trava pripitomljena prije skoro 10,000 godina u Meksiku. Drevni teosinte je imao samo 8 redova jezgra i bio je kraći od 1 inča.
Pojedinačne vrste teozinta iz određenih regija bile su žarište lokaliziranog uzgoja. To je dovelo do specijaliziranih sorti za mnoge vrste terena. Zatim je selektivno uzgajan u sorte kukuruza koje danas postoje.
Manioka: stara 10,000 godina
Nazvana i tapioka, juka ili manioka, manioka je gomolja koja je pripitomljena prije do 10,000 godina. Porijeklom je iz Amazonskog basena Bolivija i Brazil.
Više od pola milijarde ljudi oslanja se na manioku kao dnevni izvor hrane. Takođe je šesta najvažnija jestiva kultura na zemlji. Ostaci kuhanja kasave Maja iz 600. godine n.e. pokazuju njenu drevnu važnost u američkoj ishrani.
Sočivo: staro 14,023 godine
Natufijci su počeli uzgajati sočivo i drugi potrošni materijal u jugozapadnoj Aziji oko 12,000 pne. Uzgajali su i druge osnovne kulture poput slanutka.
Stari Azijati i Evropljani su znali da proizvodi od pšenice, poput hleba, nisu dovoljni za zdravu ishranu. Rane mahunarke poput sočiva bile su neophodne za dobro zaokruženu ishranu, što ih je činilo osnovnom hranom u nekim delovima sveta.
Izvor: https://a-z-animals.com